U samom početku, kada je stvorio čovjeka, Tvorac je objavio jedno upozorenje koje je značilo da su čovjek i sve što je stvoreno na zemlji – mogli propasti. Iako je svijet koji je Tvorac stvorio bio savršen, a za svaki dan i svaku tvorevinu On rekao “Gle, dobro bješe veoma” – u srcu novostvorenog doma – Raju, Tvorac je postavio jedno drvo i dao mu ime: Drvo poznanja dobra i zla. (1 Mojsijeva 2,9.)
Ovo drvo, vjerovatno se nije bitno razlikovalo od drugih drveća, kojih je bilo u izobilju i Tvorac je rekao Adamu, prvom čovjeku:
“Slobodno jedi sa svakog drveta u vrtu, ali sa drveta od znanja dobra i zla, sa njega ne jedi, jer koji dan okusiš sa njega – umrijećeš.” 1 Mojsijeva 2,16.17.
Jedna rečenica, stotine pitanja. Sumnji. Razmišljanja. Hiljadama godina se vodi debata i vodiće se i dalje, zašto je Tvorac Adamu dao ovakav test? Zašto je test bio potreban? I kakve je on bio prirode? Šta je bila pozadina ovog izbora koji je Adam imao učiniti ili ne, i da li je, kada je izbor već načinjen, Tvorac mogao da spriječi njegove posledice?
Objašnjenja nisu komplikovana, ali jednostavno, čovjeku je teško da ih prihvati. Jer, zbog ove rečenice, cijeli ljudski rod se nalazi u sunovratu. U gotovo bezizlaznoj situaciji, u carstvu smrti.
Adam je dobio ovo upozorenje, izbor ili test dok je još bio jedini čovjek na zemlji. Tvorac ga je oživio u punoj muževnosti i zrelosti. Adam je bio inteilgetnan i savršen. U njegovom umu, starom svega nekoliko trenutaka postojala su, kompjuterskim rečnikom govoreći “instalirana znanja”.
Adam je znao perfektno da priča, znao je matematiku, algebru, fiziku, životne vještine, fizički je bio potpuno spreman – posjedovao je znanja koja bi možda drugi ljudi morali akumulirati vjekovima. Adam je izašao iz Tvorčeve ruke kao kompletna odrasla i zrela ličnost. Kao takav, bio je upoznat sa svojim domom koji je nazvan Rajski vrt: šta u njemu može da jede, na koji način će ga obrađivati, uređivati, čuvati i razvijati. Rad, aktivnost i ubiranje plodova tog rada – Adam je primio kao potpuni blagoslov. Dakle, Adam je izašao savršen iz Tvorčevih ruku, bio je savršeno upoznat sa životom u svom domu i potpuno osposobljen da vodi takav način života.
Tvorac je, međutim primjetio da NIJE DOBRO što je čovjek sam. Stoga je odlučio da mu stvori partnera baš kao što je svako stvoreno biće već imalo svoje partnere. Seksualnost je igrala važnu ulogu u planu naseljavanja novostvorene planete, a Adam jedini nije imao partnera. Stoga, Tvorac daje Adamu ženu, Evu, koju stvara od njegovog tijela. To ih čini potpuno, životno povezanim i oboje jedno u drugom vide božanski dar i istinsku ljubav.
Tako su Adam i Eva došli u jedan savršen svijet, stvoreni da žive vječno i savršeno.
Ali, u tom svijetu i dalje je postojalo ono jedno drvo, Poznanja dobra i zla koje im je ukazivalo na to da nešto nije potpuno u redu. Iako nisu znali sve, Tvorac i anđeli koji su ih posjećivali, objasnili su im da se u univerzumu trenutno odigrava jedna velika pobuna i rat. Jedan anđeo, najuzvišeniji od svih koji se zvao Lucifer, je optužio Tvorca da je uzurpator slobode i tiranin. On je smatrao da su Tvorčevi zakoni nepravedni i da ograničavaju slobodu stvorenim bićima. Lucifer je smatrao da postoji neka apsolutna sloboda koja je stvorenim bićima uskraćena, iako ni sam nije mogao da objasni šta je tačno ta sloboda na koju je on opsdjednuto mislio.
Sva ostala stvorena razumna bića su osjećala i znala da je Nebeski prijesto teritorija koja prevazilazi njihov um, njihov život, pa čak i njihovu besmrtnost. I sama ta unutrašnja spoznaja veličanstvenosti i vječne tajnosti Stvoriteljeve – bila je dovoljna da prihvate da je to tako. Tvorac je sebe objavio kroz djela stvaranja, savršenost, njihovu međusobnu ljubav i radost i znanje – ali oni Ga nisu mogli vidjeti. Oni su osjećali duboke veze sa svojim Tvorcem i ogromnu plimu ljubavi i bili su savršeno srećni i zadovoljni. Ista osjećanja i spoznaje imao je i Lucifer, koji je svojom službom kao moćni Heruvim zaklanjač Tvorčeve svjetlosti – bio najbliži od svih stvorenja vječnom Prijestolu.
Ali, iz nekog potpuno nejasnog i zauvijek neobjašnjivog razloga – postao je ljubomoran na jedno biće, na oči neugledno i ne tako veličanstveno kao što je bio on sam – a koje je imalo pristup Prijestolu. On nikako nije mogao da razumije prirodu ovog bića iako je, kao i svi ostali anđeli i svi ostali stanovnici stvorenih svjetova, osjećao neopisivu bliskost i ljubav prema njemu. Postojanje takve jedne osobe, još više je u njemu podgrijavala sumnju, nelagodu, negodovanje, gunđanje, nezadovoljstvo i na kraju – bunt.
Ta pobuna prenosila se kao kuga na druge anđele, sve dok konačno nije izbio otvoreni sukob. Kakva je bila tačno priroda ovog sukoba – teško je reći. U Bibliji je ona opisana kao rat. Sa jedne strane bili su Lucifer i njegove pristalice, trećina svih stvorenih anđela zalažući se da ukidanje Tvorčevog zakona i davanja apsolutne slobode svim stvorenim bićima; a sa druge strane bio je, ono naizgled neugledno stvorenje, jedinstveno biće koje nije bilo anđeo, ali nije bilo nalik niti jednom drugom stvorenom biću u svemiru – i zvao se Mihael. Mihael i anđeli koji su ga slijedili, ostali su dosljedni Tvorčevom zakonu i vladavini.
Lucifer i njegovi sledbenici izgubili su ovaj rat i bili su otjerani sa neba.
“I posta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu.” Otkrivenje 12,7.8.
Cijeli svemir vrvi od života. Postoje bezbrojne planete na kojima žive inteligentna bića koja se razvijaju pod okriljem i blagoslovima datog savršenstva od strane Tvorca cijelog univerzuma. Lucifer je smatrao da će mnogi od ovih – po činu i blizini nebeskom prijestolu – nižih stvorenja – prihvatiti njegovu viziju slobode i prava da uređuju život onako kako oni hoće, a ne onako kako im nalažu tvorčevi zakoni.
No, Tvorac je sebe smatrao ne samo darodavcem života, već i vlasnikom, gospodarem svega što je stvorio. On je bio izvor svega i sve što je stvoreno – bilo je stvoreno sa svrhom, sa razlogom.
Stoga je ponovio svoje upozorenje, koje je jednom davno dao i Luciferu: odvojiti se do Tvorca, značilo je odvojiti se od izvora života. Pobuna vodi u smrt, nepoznatu pojavu u dotadašnjem svemiru. Smrt, objasnio je Tvorac, je nestajanje iz svijeta živih kao da neko nikada nije postojao.
Svi stvoreni svjetovi reagovali su jasno i određeno: odbili su Luciferov predlog i svrstali su se na stranu Tvorca. Svaki razgovor, pokušaj da im ovaj veličanstveni anđeo-heruvim objasni – zašto treba da ga poslušaju – bio je odbačen. I taj otpor njegovim idejama nije bio lak, jer Lucifer je dolazio kao prijatelj, kao savjetnik, kao miljenik Nebeskog prijestola, predstavljajući se stvorenjima u svojoj najvećoj ljepoti, koja je opijala um. Ali, stvorenja se nisu dala odgovoriti. Njihova vjernost Tvorcu bila je beskompromisna!
Nigdje u svemiru za Lucifera nije bilo mjesta, ali ipak on je nešto postigao: sumnja i klica razdora koju je posijao, nalazila se sada u svakom srcu: i onih koji su mu vjerovali, i u srcima onih koji su ostali na strani svog Tvorca:
“Šta ako je Lucifer u pravu?” bilo je pitanje koje niko nije mogao da otjera iz svog uma i duha.
Lucifer je znao da je, iako zbačen sa neba, ostvario izvjesnu pobjedu budući da su njegovi principi sada usađeni u svako biće. Bilo mu je potrebno da osnuje svoje carstvo, mjesto odakle će on otpočeti vlastitu vladavinu i povesti stanovnike neba u jedan apsolutno slobodan život. On je podsticao pobunu ukazujući na tajanstvenost Mihaila i na to koliko je Tvorac nepravedan dajući jednom biću da bude privilegovan u odnosu na sve ostale – dopuštajući mu da nesmetamo ulazi i izlazi na Nebeski prijesto.
Mihailo i njegovi sledbenici objašnjavali su stvorenim misaonim bićima – da Tvorac nije nepravedan. Da je On toliko veličanstven na svom prijestolu da Njemu nije moguće pristupiti i ostati živ. Ali, i ta sama objašnjenja, stavila su ponovo u fokus Mihaila i svi su osjećali da je On nešto mnogo više od onoga što su njihove savršene oči i bistri umovi mogli da proniknu.
Tako je došlo vrijeme, da se otkrije prava priroda ovog nebeskog lidera kojeg su slijedili i voljeli nebrojeni anđeli. Umjesto riječi, Tvorac se odlučio za djela: Stvarao je zemlju i njen sistem, život na njoj. Od najveće galaksije namijenjene da služi zemlji, do najmanje travke koja raste na njoj – Tvorac je stvarao svojom riječju:
“Jer on reče, i postade; on zapovjedi, i pokaza se.” Psalam 33:9
Šest dana, kao i do sada, nebeska bića, anđeli kao svjedoci posmatraju kako Tvorac stvara svojim riječima jedan novi svijet. A onda, šestog dana, dešava se nešto što niko nije očekivao, i što Tvorac nikada do tada nije uradio.
Mihailo se spušta na novostvorenu zemlju i staje u sred jednog glinenog zemljišta. On svojim rukama uzima glinu i počinje da vaja jedno umjetničko djelo, jedan kip. On radi brzo, tiho i veličanstveno. Zainteresovani, anđeli i predstavnici nebeskih svjetova, gospodari planeta, posmatraju šta to Mihailo radi. Oko njega su i nova, ljupka i znatiželjna stvorenja, životinje koje naseljavaju planetu Zemlju. Srna i vuk, lav i gazela – okružuju umjetnika zanesenog svojom kreacijom.
Šesti dan od prvo-izgovorene riječi Tvorca, dostiže svoj vrhunac i pod punim sunčevim svjetlom, pred svim prisutnim svjedocima konačno je gotov kip – figura koja izgleda kao kopija samog Mihaila! To je figura slične visine, sa rukama i nogama, divnim i skladnim izgledom tijela. Ona je prepuna detalja koje joj je Umjetnik dodijelio, ali, osim što lični na svog umjetnika – njeno značenje niko ne razumije.
Zašto je Mihailo izvajao kip koji liči potpuno na njegov fizički izgled? Koja je svrha tog čina? Svi su osjećali da Stvaranje nije završeno, jer ovo je jedina planeta na kojoj, iako stvoren bujan život, nijedno biće nije proglašeno predstavnikom – Gospodarom te planete. Tada, ponovo čuju riječ:
“Hadje da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji.” 1 Mojsijeva 1,26.
Tada, Mihailo prilazi sasvim blizu načinjenom kipu, stavlja svoje usne na njegov zemljani nos i u njega on udahnu svoj dah! Istog trenutka, kip postaje živi čovjek! Njegovim venama počinje da kruži krv, njegovo srce ga pumpa, njegove oči se otvaraju i on, gospodar planete zemlje – ugledao je svojim očima: Mihailo, čije ruke su još uvijek umrljane glinenim blatom, stoji pred njim.
Adam pada na svoja moćna koljena, savijajući svoja snažna bedra i povijajući svoju lijepu glavu pred Mihailom, i baš kao i Toma, mnogo hiljada godina kasnije, upućuje mu iste riječi:
“Gospod moj i Tvorac moj!” (Jovan, 20,28.)
Svjedoci su u šoku. Lucifer posmatra u nevjerici! Dok nebeska bića shvataju da je njihov vjerni prijatelj, njihov saputnik u mnogim nebeskim pohodima, u među-galaktičkim posjetama bezbrojnim svjetovima, njihov omiljeni gost i domaćin za trpezom – zapravo njihov Tvorac lično, koji je na vidljiv način živio sa njima – Lucifer shvata isto. I on se klanja u strahopoštovanju Mihailu, svom Knezu i svom Gospodaru i svom Stvoritelju zajedno sa svim ostalim nebeskim bićima ostajući bez ijednog argumenta ljubomore i netrpeljivosti koju je gajio prema ovom tajanstvenom biću.
“Tajna koja je bila sakrivena od postanja svijeta i naraštaja…” Kološanima 1,26.
Adam, kao slika svog Tvorca, stoji zajedno sa poslanicima nebeskog carstva, i divi se zajedno sa njima svom Tvorcu, zapažajući, da on jedini od svih stvorenih bića liči u svemu na svog Stvoritelja.
Lucifer, gubeći brzo zapanjujuće osvjedočenje, shvata da je čitavo vrijeme bio u sukobu sa Tvorcem lično, da mu je On bio na dohvat ruku, da je Njegova neugledna spoljašnost skrivala slavu svemoćnog Tvorca. I umjesto da ga to navede na oduševljenje i pokajanje, umjesto da u svom Tvorcu vidi Onoga koji želi da živi sa svojim bićima ne u namjeri da im nametne svoje Zakone, već da im primjerom pokaže zašto treba živjeti po njima – njegova ljubomora dok gleda kako nepala bića obožavaju Mihaila – dovodi ga do ludila i do konačne pobune i pada! On shvata da svim svojim bićem mrzi ovog Stvoritelja i da mrzi djelo Njegovih ruku, Adama!
Njegova namjera postaje konačna: On će svrgnuti Mihaila sa prijestola, zauzeće Njegovo mjesto, a prvi koji će osjetiti njegov bijes biće novo stvoreno biće – Adam.
I tu počinje priča o – svima nama.
