Točkovi

0
15
Radosava Burića
ul. Radosava Burića, nakon rekonstrukcije. Fotografija izvor: podgorica.me
Pljunuo bih ti u lice. Pred svima.
Zbog ulice Radosava Burića koja je preuska i nelagodna. Ipak, uvijek je biram kada krenem u grad. Jedan njen dio je zatrpan mnoštvom automobila sa obje strane, iako je znak “zabranjen parking” istaknut na dva mjesta na manje od pedeset metara. Kafana, dvije pekare, četiri kladionice, poljoprivredna apoteka, obična apoteka i jedna prodavnica za boje i lakove, tiskaju se na pet malih stambenih ulaza. I mnoštvo naroda, uglavnom mladih ljudi, koji stoje na ćoškovima dobacujući prolaznicima svoje misli. Individualne i kolektivne. Kafana je uvijek puna, a kladionice su postale drugi dom većini filozofa sa podgoričkog trotoara. 
Jedna starica u otrcanom roze kućnom mantilu i sandalama (bosih nogu ili navučenih vunjenih čarapa) neuredne i izgorele kose mučno natapirane, svakog jutra, tačno u osam kupuje pola hljeba, mlijeko i par jaja. Dan posle primanja penzije, u kesi se nađe i čokolada Najljepše želje od sto grama. Oboje smo tačni i na semaforu čekamo zeleno svijetlo stojeći ćutke jedno pored drugog. Ponekad se oko nje širi teški, starački miris. Bolesni sinusi je tjeraju na učestalo šmrkanje. Šake, koje grčevito i uvijek sa tri prsta kao mengele drže kesu, nekontrolisano tresu.
Jutros nije došla. Snažna sirena automobila iz kojeg je dopirala glasna muzika me trgnula da odlučim konačno da li ću preći ulicu ili ne. Čekao sam je predugo ali, više nemam razloga da oklijevam. Znam da neće doći. Kotrljam se naizmjeničnim bijelim i sivim šarama na asvaltu i razmišljam o tebi i mislim se… Opet se mislim: pljunuo bih ti u lice. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog starice čiji su cijeli život i dostojanstvo stali u jeftinu, providnu bio-nerazgradivu kesu sa pola hljeba, jednim mlijekom i par jaja. I zato što će mi nedostajati, svakog jutra, tačno u osam.
Od semafora do kraja zgrade je bez ikakvog reda i pravila nabacan niz zgodnih momaka, obučenih u skladu sa Versaćijevim ili Armanijevim poimanjem večernjeg i sportskog. Čudna kombinacija. Versaće i Armani. Večernje i sportsko. Ali, njima to dobro stoji. Osim što su im svima noge tanke sa uskim, homofobičnim zadnjicama, snažnih i velikih grudi sputanih uskim majicama, širokih ramena iz kojih niču moćni bicepsi; kose uglavnom crne, smeđe ali uvijek uredno zalizane. 
Pljunuo bih ti u lice i zbog njih. Zbog ispraznih života koje vode, zbog gubitaka i dobitaka od kojih zavisi sve što imaju, od trenutka sreće i parčeta papira oko kojeg se raspredaju najveća umna dostignuća cijelog kvarta za koja nije dovoljan kompletan dan. 
Ali i zbog toga što su uvijek nasmijani, raspoloženi. Kako im to uspijeva?
“Brate, jesi li to krenuo na trening?” dobaci mi jedan od njih, nosati pripradnik armani brigade.
“Standardno.” odgovorih šturo, kao i uvijek.
“Svaka ti čast, stvarno!” podiže palac u vis i nabra ramena.
 
Majstore kako su mu građena ramena, vrh. Da ja imam takav torzo đe bi mi bio kraj. Čuh jednoga od njih, onog debeljka velikog stomaka i tankih nogu kako me tiho komentariše sa ostalima.
“Treniraj brate, treniraj.” odgovori mu nosonja, nimalo tiho.
Đe bi tek meni bio kraj da imam takve štrkljaste noge, pomislih.
 
Ulica Radosava Burića je pravi izazov za svakog učesnika u saobraćaju. I za vozače, i za pješake, i za mene, naravno. Ipak, tvrdoglavo se probijam naprijed, ka Streljačkom centru pored automobila koji mi ponekad, ovlaš, zakače ruku u nedostatku prostora za mimoilaženje. Kad ima ljudi sve je lako. Ali kad su neljudi za volanom, onda ova ulica postaje noćna mora u sred bijela dana.
Pljunuo bih te u lice zbog svakog taksiste u ovom gradu. Ljudi kažu, da i među njima ima poštenih i dobrih. Vjerovatno. Ali ove koje ja srećem, svaki dan, ne mogu nazvatii ni ljudima a kamoli poštenim ili dobrim. Taksisti nisu ljudi. Umjesto glave oni imaju metalnu kutiju u kojoj otkucava sat stvarajući im nesnosnu buku koja ih tjera naprijed i naprijed, bez ikakve šanse da vide oko sebe bilo šta osim tačke “A” sa koje kreću, i tačke “B” do koje treba da stignu. U što kraćem vremenu. Znaš, ja sam vodio svakodnevnu statistiku punih šest mjeseci: od sto udesa koje sam vidio u gradu, devedeset i četiri su izazvali (direktno ili indirektno) taksisti. Uglavnom su to besmisleni udesi zbog njihovih pokušaja da što prije ugrabe krivinu, uključe se preko reda iz neke sporedne ulice, ili da se parkiraju na sva moguća i nemoguća mjesta praveći zastoje ili stvarajući prilike za sudar. A prošle zime, kada se stuštila poledica na nekoliko dana, taksista je polomio jednog dedu koji je presporo prelazio ulicu. Jedan čovjek je starinu ubacio u svoj auto i prebacio ga u hitnu, dok prosjedi, koštunjavi takstista sa bosanskim naglaskom nije ispuštao mobilni iz svog telefona, pravdajući se gazdi za štetu koju je pričinio i moleći ga da ne dobije otkaz jer, zaboga, on mora da hrani svoju porodicu… 
Drugi je pak, sa prvom jesenjom kišom, ubio jednu djevojčicu. Ne, nije je pregazio kolima naletjevši na nju, bezobzirno i pokupivši je bukvalno na trotoaru. On je ubio svojom metalnom glavom koja otkucava novac i vrijeme.
Pljunuo bih te u lice zbog te djevojčice koja je pala nedaleko pred moje noge, nemoćne da potrče i dovedu me do nje, da joj pridržim krvavu glavicu. 
 
Najviše volim dio puta koji vodi niz padinu od Trgovinske škole i košarkaških terena pa sve do automehaničarske radnje. On mi je lagan, nestvaran čak. Na tom dijelu sam onaj dječak koji sa vjetrom u pramenovima trči poljanom i pred sobom ima cijeli svijet. Toliko mirisa sam uhvatio u tom trku. Jednom sam, sjećam se, mogao sa svakim koraku odvojiti po jedan različiti miris: maslačak, čempres, ljubičica, jorgovan, bagrem, trešnja, kantarion, crvena djetelina, metvica… Jedan korak, jedan miris. Kako je lijepo hodati. U svakom koraku ima više nota nego u bilo kojoj simfoniji. I skakutave poezije. I neslućene drame. O, da, kako je lijepo hodati…
Dječaci na terenu vješto izvode finte i jedan drugog varaju ne bi li postigli koš. Da, ima u košarci elemenata baleta i te posebne gracioznosti koja je potrebna da zadivi posmatrača. Obično laika, koji, ne samo da nije sposoban ili moćan da izvede isto, već je harmonijom pokreta potpuno opčinjen. 
Pljunuo bih ti u lice zbog svakog ubačenog koša i finte koju oni mogu izvesti.
 
Sjećaš se, onog dana kada je djevojčica stradala, nisam stigao tačno u devet sati da sporo proklizim pored Ekonomske škole i vidim nju… Nju lepršavu. Nju mirisnu. Nju uvijek ozbiljnu i svečanu. Imala je taj mali ritual da pred školom, na velikom odmoru, zapali cigaretu. Prvi dim bi uvukla duboko i zatvorila oči. Izgledala bi tad kao da u sebi usisava svu slobodu svijeta. Drugi bi povukla brzo i kratko, kao da kuša ukus i kvalitet duvana, a onda bi stavila jednu ruku ispod druge potiskujući blago grudi prema naprijed, i lagano povlačila dim za dimom, posmatrajući oko sebe učenike i prolaznike na ulici ispred škole. Pri tom, javljajući se odsutno učenicima koji bi joj se obratili. 
Jednom mi se osmjehnula. U tom osmjehu je bio utkan cijeli njen nemušti vapaj, nešto teško i tužno što je, učinilo mi se, poželjela da podijeli sa mnom. Bio je to prvi put da su nam se oči srele. I jedini. Oči su joj uvijek bile neuhvatljive, nemirne, takav neobičan kontrast ritualno laganom povlačenju jednog po jednog dima cigarete. Ne, nisam zurio. Nisam se čak ni zaustavljao dok bih promicao pored škole. Ali, jesam čeznuo. Čeznuo da ponovo sretnem njen pogled, i osmjeh koji će mi reći sve. 
Prošle sedmice je stajala na kapiji u istoj pozi i sa istim ritualom. Usporio sam i gotovo nečujno prilazio dozvoljavajući inerciji da me nosi. Na par rukohvata od nje, ispravila se i krenula mi u susret. Stao sam pred njom posmatrajući bogovski izvajano tijelo u crnoj, uskoj haljini, preko koje je nonšalantno leškarila tirkizna ešarpa.
“Dala sam otkaz. Od sjutra više ne radim ovdje.” reče kratko, baci cigaretu i elegantnim iskorakom je nekoliko puta prignječi za asfalt.
“Žao mi je.”
“Nema zbog čega. Gušilo me sve ovo. Ova isprazna zgrada, lica sa kojima radim, površna djeca nezainteresovana za ionako šupalj nastavni program. Zapravo, nisam dobila otkaz. Dobila sam slobodu.”
“Šta ćeš da radiš?”
“Idem za Kanadu. Uvijek mi se sviđala njihova zastava.”
“Želim ti svu sreću.”
“Hvala. I ja tebi.” Okrenula se i uputila ka školi a onda zastala.
“Ti si drugačiji. Ne mislim… tako… Drugačiji si od svih na ovoj ulici. Jedini vrijedan pogleda. Žao mi je sada što sam ga često izbjegavala. Izvini.”
“Sve je u redu. Navikao sam.”
“Pretpostavljam. Ali, to samo govori o meni. Ista sam kao drugi. Ti si mi pomogao da to shvatim i da se odlučim da nešto promijenim.”
“Ja?”
“Da, ti.”
Zašto onda ne ostaneš? Htio sam da pitam, da se upoznamo, da večeramo zajedno, da uz sendviče i pod toplo ćebe odgledamo ovogodišnjeg dobitnika Oskara, da… 
“Onda…” preko volje izustih.
Ona se nasmiješi. Isto kao i prvi put, ali sa mnogo više zahvalnosti i mira u očima.
“Onda se vidimo… U Kanadi.” reče, nasmija se zvonko i nestade.
 
Koliko sam dana i sedmica proveo čitajući o Kanadi, gledajući video zapise. Divio se beskonačnim šumama, egzotičnim životinjama, harmonijom uređenog društva, socijalnog programa, zaštićenosti dostojanstva običnog čovjeka. Činilo mi se da u tom svijetu informacija, brojeva, fotografija i tekstova, ta Kanada mora biti izvan ove planete, izvan svega što mi je poznato i što sam vidio i iskusio. Obećana zemlja. Potpuno mi je jasno, zašto je moja bezimena profesorka odabrala takvu zemlju za svoj bijeg. Ili, možda bolje, novi početak?
 
Budućnost se sinoć plasirala u polufinale ABA lige. Sjajna noć!  Vratili su se u igru onda kada su ih svi otpisali. Plesali su na terenu. Sjajni momci. Jedva sam čekao jutro da upijem sve novinske tektstove o njihovoj igri, učincima, analizama, statistici…
Pljunuo bih ti u lice što sam, želeći da pronađem sport okrenuo “Pobjedu” od zadnje strane i zbog samo jedne otvorene stranice, i njene slike koja se, u većim i manjim formatima kao loša vijest, ponavlja na nekoliko strana.
“Andrijana Golubović, profesor engleskog jezika… preminula usled duge i teške bolesti…”
 
Trebao sam da znam da me lagala. Osjetio sam to. Trebalo je da je uzmem za ruku, da ne pustim da ode, da ne dozvolim… Ili ne. Možda je htjela da pamtim (a i kako da zaboravim) njen zvonki osmjeh dok vedro, poletno i zanosno odlazi nazad ka školi plešući svojim izvajanim, mladim tijelom?
Pljunuo bih ti u lice zbog nje. Zbog prokletstva što sam je ikada spazio, uhvatio joj osmjeh i razmjenio tih par riječi.
 
Da te pitam, prije nego što pljunem ti u lice: kakav si ti to bog?
 
Mračan i dalek, prepun tišine i nekog izopačenog zadovoljstva. Ćutiš, ne govoriš. Samo uzimaš i ništa ne daješ, osim isprazna blebetanja sveštenika u crkvama i slijepog gledanja njihovih vjernika.
Da te pitam: kakav si ti to bog koji traži sebi u čast toliko različitih hramova ispunjenih zlatom i kipovima zarađenim na tržištu prevarnog kapitala, ratišta, prolivene krvi i otimačine? Kako možeš da u hramovima ispoljavaš svoje prisustvo dok su ikone “svetih ljudi” isprskane krvlju običnih, grešnih, silovanih, obespravljenih, opljačkanih, prevarenih?
Uživaš li? Priznaj mi, da li ti patnja i nevolje ljudi pričinjavaju zadovoljstvo, a naše nesreće ti hrane božanski ego?
Jesi li se radovao sa svakom prolivenom mjerom slane kaplje iz oka bijednika koji žive na ovoj zemlji da bi se patili služeći nepravdi i pohlepi ljudi koji sjede u garažama tvojih crkava i konstruišu idolske poreze i namete zarad svoje taštine i nezasitosti?
 
Šta si ti? Ko si ti? Šta ti hoćeš od nas? Od mene?
Što ne istupiš naprijed? Kao čovjek ili kao bog, ili ono što zaista jesi – svejedno, da te vidim, da pljunem ti u lice. Ja bih imao hrabrosti za to, ma koliko ti mislio da si svemoćan. Ali, imaš li ti hrabrosti da izađeš mi na oči? Zašto ne odgovoriš, zašto ćutiš, zašto…
Ne mariš ti. Ne brineš naše brige, samo im se raduješ i slikaš ih na platnu kao najfiniju kreaciju svog zlog uma.
Ili… Ili, jednostavno ne postojiš. Jednostavno je. Nema te i svi koji se smiju vjernicima što svoje oči podižu ka crkvenim kipovima i oltarima, u pravu su jer magla traje duže od tebe.
 
Sjećaš li se kako je jedna obična operacija zavrtjela točkove mog života? Obična sportska povreda i ruka ljekara koja je bila pijana i vođena tvojim merakom, zauvijek ubila život u mojim nogama? Sjećaš li se razloga koji ti je zadovoljio dušu i napojio požudu zbog kojeg si jutro života pretvorio u ponoćno životarenje? Vjerovatno ne više nego li se čovjek može sjetiti bilo kog mjesta i vremena u kojem je uništio dosadnog komarca u svojoj sobi. 
Ne postojiš. Nauka ti se smije cijeli jedan vijek bez imalo pardona. Nauka ima toliko dokaza da si ti obična legenda. Loša čak. Puna rupa, nepravilnosti i praznovjerja. Nauka ima toliko argumenata, znanja i dokaza da čak i ne mora da pljune ti u lice. Ona te je bacila na noge. Tebe i sve ostale bogove. 
 
Ali… ako ne postojiš, onda su moji točkovi besmisleni. Andrijanina bolest i smrt trivija. I starica čije je dostojanstvo stalo u jednu plastičnu kesu samo obična greška haosa.
Ako ne postojiš čemu ljutina? Zašto jednostavno ne prihvatiti stvari takvim kakve jesu i pomiriti se? Ali, ako postojiš… A znam da postojiš, onda bih ti pljunuo u lice!
 
I, šta onda? Nisu li to mnogi uradili prije mene, i šta je to promijenilo? Tvoje ćutanje je gore od mogućnosti tvog nepostojanja. Kada bi sto posto bilo sigurno da te nema, da je život prazna crna boja – onda bih se prepustio njegovoj bijedi. Baš bi me bilo briga. I za moje mrtve noge, i ukradenu mladost, i to što svaki dan moram izaći u svijet i pokazati svoj ponos i snagu, iako u meni postoji samo borba sa tvojim mrakom, sumnjom i predajom.
Ali, zato što mi u glavi buči tvoja ćutnja kao najdrskiji smijeh kojim si me okružio, ja nemam mira a ti nikada nisi bio stvarniji. Više si stvaran okružen mrakom, nego kada si hodao u svjetlosti i bio poštovan.
A sve i da staneš preda me, i da to uradim, šta onda? Hoće li to vratiti moje noge da zaigram košarku kao nekad? Hoće li na stepeništu Ekonomske škole profesorica koja čezne za slobodom, ponovo igrati svoj mali ritual sa cigaretom? Ili mi poslati pismo iz Kanade sa fotografijom na kojoj će raširenih ruku i svojim jezikom sakupljati pahulje koje padaju sa neba radujući se snagom djevojčice? Hoćeš li tačno u osam, svakog jutra, vratiti staricu da zajedno čekamo zeleno svjetlo na semaforu, bez riječi, bez međusobnog pozdrava.
 
Imaš toliko hramova i crkava u svakom gradu, i oko njega toliko bogalja, siromašnih, unesrećenih, obespravljenih, ojađenih, prevarenih… Toliko njih kojima je ukraden život, koji služe drugima, koji su samo dugme na reveru trepeze privilegovanih koje si izabrao da žive u izobilju i radosti, i da se ne muče životom običnog čovjeka. Koliko svijeća svakog dana gori za jedan trenutak mira, ili sjećanja na nekog dragog? A koliko slabašni dim i miris nade koji se dižu sa prepunih gorećih oltara uopšte stiže do tebe? Ne, ti si im dao igračke u ruke i izmislio lažnu nadu, a onda se smiješ kroz nemušte i gluve kipove i ikone čiji odrazi pričaju o sreći, a sjenke šapuću o beznađu i paklu.
Ne govorim ti o sveštenicima koji se tove na račun tuđeg i njima stranog Imena i tvoje, njima izobilno postavljene trepeze. Niti o političarima koji misle da je njihova moć i vlast nad ljudima i njhovim sudbinama drsko veća od tvoje pa im umišljenost kažnjavaš novim bezbožnicima koji zauzimaju njihovo mjesto nastavljajući svoj drski pir. Niti ću pominjati razbojnike kojima tuđi život ne vrijedi više od običnog zrna pasulja, dok za svoj mafijaški ponos imaju spremnosti da počine ubistvo i zbog manjeg zrna bestidnosti!
Kakav si ti to bog, i kakav je ovo svijet u kome ti vladaš? Moraš biti lažan baš kao što su lažne sve tvoje čari i priče i obećanja.
I da! Znam da izazivaš me cijelo vrijeme, ali sada, posle svega, Ne bih ti pljunuo u lice, đavole i demonu jer bio bih isti kao ti! Tvoje ime je sotona, i laž je tvoja osnovna misao zato se sladiš svekolikom nesrećom na ovoj patnoj zemlji. Lažan si ti bog, i lažna je tvoja vladavina. I tvoje pretvorno ćutanje u nadi da ćeš se sakriti od spoznaje, a ostati prisutan svojim zlodjelima – razobličeno je i providno.
Tvoje su crkve pune demonskih idola, a tvoja misija prevara. I svi tvoji sveštenici psi koji laju kunući se besramno imenom Stvoritelja svjetlosti i svekolikog života, a u tvoju korist i za tvoj račun otuđuju svijet od jedine Nade. Od Njega. Od pravog i jedinog Tvorca. Od Spasitelja.
 
 
A ipak, oni, koji su tvoji, svi će te se odreći i pljunuti te u lice u ime svih onih vjekovima orobljenih i unesrećivanih, i propašće zajedno sa tobom u poslednjem velikom ognju u kojem ćeš izgorjeti i povesti sa sobom i grijeh i smrt i bezbožnike koju su te slijedili.
 
Neću ti pljunuti u lice. Oprostiću ti za svoje noge. Oprostiću ti točkove mog života i ukradenu mladost profesorice engleskog jezika. I baš kao što je obećano, svojim oproštajem “doliću oganj na tvoju glavu” u poslednjem, velikom sudu za koji si već spreman i koji ti je namijenjen.
A ja ću ponovo živjeti i biti ponovo mlad, na svojim nogama i u zanosu ubacivati koševe u utakmici koja se nikada neće završiti. I bezbroj onih čijom si se ti patnjom hranio – plesaće po prahu tvojih sveštenika i demona.
A ja, i profesorica engleskog jezika – započećemo taj svečani ples elegantnim korakom i svi će nam aplaudirati dijeleći našu radost. I On će biti tu. Moj Spasitelj. Jedini, pravi Stvoritelj.
 
A ti? Demonu…
Ti ćeš nestati i biti zauvijek mrtav. Izbrisan.

Related Images:

Prethodni tekstKako sam počeo više da čitam
Autor i vlasnik Sajta "SP magazin - Samo Pozitivno - Saša Petrović", živi i radi u Podgorici. Dugo godina vodio je marketing agenciju koja je radila za veliki broj poznatih i još veći broj nepoznatih ali ne manje važnih klijenata. U svom bogatom iskustvu otkrio je svoja vlastita "4P" marketinška slova kojima je u potpunosti posvećen: "Porodica, Planinarenje, Putovanja i Pisanje". Ipak, spisak ostalih interesovanja se ovdje ne završava, i on je sumiran u organizaciji i tekstovima koji se nalaze na ovom sajtu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesiite Vaš komentar
Unesite Vaše ime ovdje

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.