Zašto sam se odrekao slasnog zalogaja?

0
23771
Ujnina krempita
Ujnina krempita

Kada sam bio klinac bio sam “razapet” između ljetnjih i zimskih raspusta u Vojvodini kod moje ujčevine, i na selu u Crnoj Gori kod očeve porodice. I jedno i drugo je ostavilo neponovljive crtice u mom karakteru, ali to je jedna potpuno drugačija tema, o kojoj ću, nadam se, jednog dana pisati. O nepreglednim ravnicama, ljetnjoj kiši, igrama u blatu, cjelodnevnim vožnjama biciklom, bazenu, rijekama, dječijim avanturama…

Iako je moje srce bilo uvijek više vezano za ujčevinu, bezbrojnih avantura bilo je i na jednoj i na drugoj strani. Ali, ono što je zajedničko, bila je nevjerovatno ukusna hrana mog djetinjstva. Kako kod ujne i ujaka, tako i kod babe i đeda na selu. Dvije potpuno različite kuhinje, ali obje upečatljive u mom umu do današnjeg dana. Idemo redom.

Magija zvana ujna!

Moja ujna je mađioničar u kuhinji. Uvijek je živo držim u mislima kao osobu koja prosto “leti” i stiže svuda, dok se istovremeno kuća blista, dočekuju i ispraćaju gosti, a iz kuhinje dopiru najljepši mirisi mog djetinjstva. Na prvoj godišnjici braka, supruga i ja smo bili na Bledu u Sloveniji. Tražili smo da probamo čuveni specijalitet Bledske krempite. Kada smo konačno prve zalogaje stavili u usta, pogledali smo se i prva misao koja nam je pala bila je: ujna! Čuvene bledske krempite se ne mogu uporediti sa onima koje je ona pravila.

Nedavno mi je moj burazer od tetke evocirao uspomenu kada je ujna napravila pleh pun krempita i ostavila ga u špajz za neke goste koji su trebali da dođu, a nas dvojica smo, na smjenu, upadali u špajz i “krali” slatke zalogaje… malo po malo, jedan po jedan, dok konačno nismo pojeli cijeli pleh! Neposredno pred dolazak gostiju, ujna je otišla do špajza, i imala je šta da vidi! Krempite su nestale! Ali, samo za njoj svojstvenoj magiji, brzo su nove bile spremne i nismo se obrukali pred gostima.

Domaća pileća supa

Jednog jela koje je samo ujna znala tako da napravi se posebno sjećam: kokošija supa. Budući da smo ostajali ponekad i cijelo ljeto, mi smo klinci imali razne obaveze, ali i jedan specijalni zadatak: baka je kokoškama kidala glave, starom dobrom metodom sjekire i trupice. Onda bi ih pustila da onako, obezglavljene jure po dvorištu, što je nevjerovatno zabavan i lud događaj. Posao nas mališana je bio da uhvatimo koke i stavimo ih u velike kotlove pune vrele vode, i da ih onda zajedno sa bakom očerupamo od svakog perca. Kada bi koke bile očerupane i obrađene, ujna bi od njihovih nogica, bubrega, srca… napravila najukusniju supu koju više nikada i nigdje nisam ni sličnu probao!

Neko je to morao da pripremi!

Za razliku od ujne, baka nije bila tako suptnilna i magična. Prekaljeni borac iz drugog svjetskog rata, imala je u sebi nešto varvarsko i snažno pa pamtim njen poseban odnos prema životinjama koje ćemo uskoro pojesti na našoj trpezi. Pored “omiljenog” kidanja glava kokoškama, posebno pamtim način na koji je ubijala zečeve. Znate li kako se zec ubija da bi se mogao odrati i od njega pripremiti ukusna zečetina? Zeca morate uhvatiti za zadnje noge i držati ga tako naglavačke jednom rukom. Naravno, zec se otima koliko može ali vi ga morate držati čvrsto dok se on ne “preda” i potpuno opusti. Kada je zec potupno miran i opušten, nekim predmetom ga možete udariti po vratu, sa zadnje strane i to će mu slomiti vrat i ubiti ga na licu mjesta. Humana i brza smrt.

Sladak, ali uskoro, ukusan obrok

Ali, moja baka nije bila toliko strpljiva pa je imala običaj da zeca udari par puta dok se on još “gica” u njenoj ruci (dok su mu mišići oko vrata stegnuti), što bi ga naravno ošamutilo. I obično, zec je dolazio k svijesti dok je visio na drvetu i kada bi počeli da ga živog deru. Ne baš prijatan osjećaj (za zeca), ali sjajan zalogaj!

U Vojvodini skoro svaka kuća ima golubove, one divlje, koji uđu u tavan ili pod krov i tu se razmnožavaju. Kada bi neki golub završio u rukama moje bake, uživao bi u nježnom milovanju i odjednom, spazili bi da mu je baka “zavrnula šiju”! Još jedan odličan specijalitet i čorba na pomolu.

Svinje su činile najvažniji dio u lancu ishrane naše porodice. U Vojvodini baka je imala običaj da podiže po jednu svinju za svako od svoje djece i njihovih porodica, i na taj način im pomogne tokom godine. Ali, to nisu bile obične svinje. Možda je to zbog toga što sam ja bio dijete, a možda zbog nečeg drugog – ali te svinje su mi se činile velikim kao automobili! Ali, po tome koliko su nam trajale zalihe ukusne slanine, kobasica, hurki, krvavica, pršute, mesa i masti – sigurno su bile ogromne!

Kada je moj otac iznenada umro, našli smo se u nezgodnoj situaciji. Majka je uzela pravo na očevu penziju, ali je prošlo više od pola godine dok taj novac nismo dobili i nekoliko mjeseci smo bukvalno bili bez primanja. Bili smo gladni i u situaciji da ne znamo kako ćemo sastaviti novi dan. Sjećam se da sam dolazio iz škole i jedino što sam mogao naći u kući bila je glavica crnog luka. Ispržio sam luk, posolio ga i to pojeo za večeru.

Za mnoge, najukusnija životinja

A onda je od babe, ujaka i ujne iz Vojvodine stiglo 100 domaćih jaja, nešto svinjskog sušenog mesa i jedna ogromna “plava kanta” puna svinjske masti! Bio je to praznik! Imali smo šta da jedemo i ta plava kanta puna masti nas je bukvalno spasila! Majka je voljela da jede mast sa crvenom paprikom u prahu (omiljeni vojvođanski zalogaj), a ja pak, hljeb, mast i šećer! Njam! Još uvijek se živo sjećam tog, tada najslađeg deserta kojeg sam u životu pojeo!

Ostale vojvođanske čarolije

Previše je malo prostora za jedan članak na ovu temu, ali ne mogu da preskočim neke ukusne trenutke iz tog dijela djetinjstva koji ne izlaze iz mog sjećanja.

Moj buraz i ja smo u njegovoj roditeljskoj kući, jedno ljeto, uživali u jednom, za nas savršenom sendviču, koji mi je on otkrio: hljeb, maslac i pršuta! Ne mogu da vam objasnim kakav je osjećaj bio samo gledati dok nam on priprema te sendviče! I danas mi pođe voda na usta kao u vrijeme tog slatkog iščekivanja. A tek dok smo ih jeli! Mislim da je to bila najslađa pršuta koju sam ikada jeo. U svakom slučaju, jedina pršuta koja je bila vrijedna sjećanja!

Mediteranska varijanta se ne može približiti onoj koju je moj buraz osmislio

Druga mamina sestra je takmičarski šampion u kuvanju u Vojvodini! Nisam to pomenuo do sada? E pa, možete zamisliti ženu koja za jedan obrok svojoj porodici pripremi desetak jela, i prosto, ne znaš odakle da počneš! Jedne godine, morali smo da odemo nekim povodom u Vojvodinu majka i ja, i stigli smo kod tetke i teče oko dva sata ujutru. Oni su nas čekali da stignemo, budući da je bilo hladno i da je bilo snijega na putu, sigurno su i brinuli puno. Nakon kraće formalnosti i pozdrava, tetka nas je odmah usmjerila u kuhinju! “Hajde, hajde – da se večera nešto, sigurno ste gladni!” A na stolu… na stolu je bilo hrane za deset osoba. Bez pretjerivanja. I to je tetka sve pripremila za nas, da ne budemo “gladni” i da se oporavimo od dugog puta 🙂 Ne znate odakle da krenete: od čvaraka (na koje se mama odmah bacila), čorbe, preko slanine, kobasica, kuvanog i pečenog mesa, pita, kolača… Jednom riječju, kao iz one Đoletove pjesme “Al se nekad dobro jelo…”

A iz mog najranijeg djetinjstva, predškolskog, i vremena provedenog u Vojvodini još i danas kruže priče kako sam “obijao” od kuće do kuće naših rođaka, kumova i komšija, zavlačio im se u frižidere i jeo slaninu. Znate onu: red šunke, pa red slanine, pa red šunke, pa opet, red slanine! Kažu da je to bila naslađa kombinacija: krupni dječak sa crnogorskim akcentom, koji obožava slaninu 🙂 Da, da.. postao sam legenda! Makar u nečemu.

Rakunova Riblja čorba iz kotla

Ujak, taj tihi i predivni čarobnjak, koji je zaslužan što smo se okupljali u njegovom domu mirni i srećni osim što je veliki domaćin i genije za struju, znao je da napravi nadaleko čuvenu “Rakunovu riblju čorbu”, koja je dobila to ime po njegovom nadimku “Rakun”. Nedavno je u njegovom mjestu bilo veliko okupljanje mještana i proslava i naravno, on je bio zadužen za riblju čorbu! 

Crnogorsko selo

Đačke odmore na selu Bioče, kod đeda i bake, strica i strine, pamtim najviše po beskrajnim kupanjima na Morači, i svim mogućim igrama koje jedna takva rijeka može da pruži. Meni svakako najizazovnija je bila ona kada bi od starih kišobrana napravili lukove i strijele, i onda se zavlačili u Moračke brzake i “škrape” i lovili brze pastrmke ili, u mirnijim vodama, lijenog lipljena. Gotovo da nije bilo dana kada na trpezi nismo (obično za večeru) imali ribu. Bio sam lud za pastrmkom potočarkom, čiji ukus je neponovoljiv! Stric i strina su znali da je pripreme odlično, a budući da su imali puno mačaka (a ja sam uvijek volio mačke, vjerovatno i zbog tolikog druženja sa njima) i za njih je uvijek bilo izobilja ribljih kostiju!

Ako bih izdvojio jedno jelo, onda bi pastrmka bila na prvom mjestu

Ipak, u našoj porodičnoj sušari bilo je svakakog mesa, i čilnilo mi se u neograničenim količinama što, za našu brojnu porodicu, svakako nije bila istina. Svakog 29. novembra, muške glave bi se okupile kod đeda i babe i bacili na klanje svinja. To je bio neki običaj u Jugi, tada, mada kada se razmisli, a budući da su tada zime bile duge i oštre – veoma praktičan običaj. Tako je praznik Republike prolazio u izobilju! Baba, tetke, strine su spremale hranu koja je odmah išla “na šporet” posle klanja. Meni omiljena crna džigerica! Ali sa posebnim šmekom: Okupili bi se za dugački sto, brojna porodica, uz puno smijeha, šala, dogodovština svakog od prisutnih – jelo se zajedno iz nekoliko plehova punih krtole i mesa i slatke masti, koju su natapali umakanjem na neponovljivi babin domaći hljeb! Sjećam se, mnogo kasnije, jedne tetkine izjave: bili smo skromna porodica, sa puno, puno smijeha za trpezom!

Tipična sušara

Jednom smo podigli i klali jednog velikog krmka (đed je obično bio taj koji je završavao posao nožem, dok su ostali pridržavali), imao sam zadatak da držim vrata. Kako je krmak bio ogromah, ni toliko veliki broj odraslih muškaraca nije bio dovoljan da ga savlada, pa im se otrgnuo u jednom trenutku i pojurio ka vratima. Iako je reza bila na njima, a ja ih gurao sa druge strane tijelom, udarac je bio silan i osjetio sam kako su me drvena vrata dobro udarila po nozi. Ipak, nekoliko minuta kasnije sam gledao kako se “šuri” koža i sklanjaju čekinje sa ovoga moćnog bića koje je ležalo nijemo na zemlji, sa dubokim ubodom od vrata ka srcu.

Niko kao majka

I naravno na kraju, ne posesivno crnogorski, nego i iz ustiju drugih koji su dolazili u naš dom – specijaliteti iz kuhinje moje majke Senke su veoma ukusni. Jednom je, dolazeći u goste u mom širem društvu, jedan naš prijatelj, inače nadaleko čuveni ljekar iz Novog Sada, vrativši se nazad u Novi Sad rekao našim zajedničkim prijateljima: Ako ikada odete na ručak u Crnu Goru samo za trpezom pitajte šta je spremala Sašina majka, to jedite i nećete pogrešiti!

Raštan – jelo bogova.. ipak, nisam uživao u njemu kao što ga je pratio glas

Senka nije voljela komplikovana jela (za razliku od njene sestre šampiona Vojvodine u kuvanju). Njena kuhinja je odisala specijalitetima iz naroda, jednostavnim a opet, bezobrazno ukusnim. Pasulj sa kobasicom ili rebrima, krmenadla. pečena kokoška, kupus na četvoro… Njene krmenadle nisam nigdje mogao tako posebne da probam. Bile su sočne, ukusne, mirisne – savršene boje i teksture. Moje omiljeno jelo. I jedini raštan koji sam mogao da pojedem bio je njen. Onaj sa svinjskom koljenicom. Nisam nikad volio podgorički raštan, i ne pamtim dom u kojem sam ga jeo da sam ga mogao pojesti do kraja. Ali, Senkin raštan je bio specijalitet dostajan kuhinje kraljeva! Koljenica se jela prstima dok i ruke i usta ne bi bili potpuno masni!

Zašto sam ostavio hranu koju sam toliko volio?

Ja sam obožavao da jedem meso. Bukvalno. Ne svako meso, ali ono koje je bilo dio mog djetinjstva, porodične kuhinje, predstavljalo je za mene nezamjenjiv zalogaj. 

Da se razumijemo: meso je ukusna hrana. Ne svo meso i ne iz svih kuhinja. Probao sam slaninu koja mi se gadila, raštan sa rebrima od kojeg mi je bilo muka, pečenu kokoš koja je bila oporog ukusa. Ribu koja je bila smrdljiva i otučena… Ali, sve u svemu, imao sam sreću da sam bio okružen šampionima mesnog kulinarstva u svojoj porodici, koji su rijetko kada “promašili recept”.

Meso je važan izvor proteina. Značajno manje nego što se to tvrdi, a vjerovatno više nego što se osporava. Istina je negdje, kao i u svemu ostalom u životu, u umjerenosti.

Ipak, ja sam napustio, sada već 30 godina, mesnu ishranu. Imao sam taj “klik” u glavi, osvjedočenje svog unutrašnjeg bića, da je vrijeme da čovječanstvo krene dalje i prestane sa masovnim ubijanjem životinja i jedenjem hrane na bazi mesa. I, iako to nikada neće biti moguće u potpunosti, mislim da postoji neka svjetlost, neko osvjedočenje jednog broja ljudi koji raste iz dana u dan koji shvataju važnost napuštanja mesne ishrane.

Da se razumijemo još nešto: ne osuđujem nikoga ko jede meso. I sam sam ga jeo. I uživao u njegovom sočnom i neponovljivom ukusu. Ali, zaista postoji mnogo razloga zašto treba krenuti dalje. 

  • Čovječanstvo je duboko zabrazdilo sa mesnom industrijom. Na svijetu se proizvodi mnogo više mesa od domaćih životinja nego što je to čovjeku na godišnjem nivou potrebno. 
  • Današnja trpeza je mnogo izobilnija mesom, nego što je to ikada bilo u prošlosti. Kako potičem iz porodice koja se bavila stočarstvom da bi preživjela, pouzdano znam da su naši “stari” iako su imali ogromna stada ovaca (buljuke), oskudijevali sa mesom na svojim trpezama. Jagnjad su se klala u rijetkim prilikama, a kompletno stočarstvo bilo je orjentisano na mliječne proizvode, vunu i konačno, prodaju jagnjadi. To nijie dozvoljavalo luksuz jedenja mesa. Ali, takvi gorštaci bili su značajno zdraviji i žilaviiji od današnjeg prosječnog čovjeka koji ima za izbor i količinski i mnogo više raznovrsnog mesa.
  • 80% biljne proizvodnje hrane, služi za prehranu životinja koje će potom biti zaklane i stavljene u red da dođu na naše trpeze. Ogroman dio tog mesa usled hiper produkcije biće uništen i bačen, a tek jedan dio će stvarno i biti pojeden. I meso i biljna hrana se bacaju, dok milioni godišnje umiru od gladi.
  • Mesna industrija je postala glavni zagađivač i emiter Ugljen dioksida u amtosferi (ispred saobraćajne industrije i svih tipova prevoznih sredstava zajedno!). Na taj način, postala nam je omča oko vrata: sa jedne strane pruža izvor hrane, ali dugoročno – vodi nas u kolaps i propast prirodnog okruženja a samim tim povećati nivo gladi u svijetu.
  • Na račun razvoja farmerske proizvodnje, uništava se divlji svijet i nebrojene vrste divljih životinja su izumrle ili su dovedene na prag izumiranja. Zajedno sa životinjama, izumiru šume, stepe, savane, rijeke i jezera.
  • Meso je sve više hibridno, DNK modifikovano i hranjeno isto takvom vrstom hrane – zbog čega postaje ono što nekada nije bilo – kancerogeno, štetno po zdravlje, uzrokom mnogih savremenih bolesti – posebno bolesti raka, leukemije, srca i krvnih sudova, kao i digestivnog trakta.
Nepregledne farme kradu njihova prirodna staništa

Ipak, sve ove zastrašujuće informacije nisu bile uzrokom moje odluke da prestanem da jedem meso. Svijest o životu i vrijednosti života, kao pojave na našoj planeti (bez ozbira da li vjerujete da je ono posledica slučaja ili umješnosti Tvorca) potaknule su me da se zapitam jedno prosto pitanje: Da li je zaista vrijedno da neko stvorenje umre da bih ja morao da jedem? Za mene to više nije bila opcija. Empatija prema životinjskom svijetu je nadjačala moj apetit i ljubav prema jedenju ukusnog mesnog obroka!

Za mnoge, meso na trpezi je hrana i ništa više od toga. Potpuno to razumijem. Većina nikada nije vidjela svojim očima klanje praseta, ubijanje zeca, kokoške, krave… a kamoli to isto uradila svojim rukama. Hrana, servirana na tanjiru, zaista i ne treba da bude ništa drugo. Nikada nisam pomislio da u svojim molitvama ne zatražim blagoslov i zdravlje za moje domaćine ili ukućane koji su jeli meso na trpezi za kojom sam bio gost.

Ali, sa druge strane, život i smrt domaćih životinja u prenaglašenoj modernoj farmerskoj industriji, znači smrt za milione divljih jedinki, koji možda više nikada neće imati prilike da hodaju ovom zemljom kroz svoje potomstvo. Ne mogu, a da ne osjećam neku vrstu stida i brige zbog sebičnosti ljudskog stomaka. Ne mogu, a da se ne zapitam da li većinu stvari radimo po inerciji, ne unoseći se u suštinu, dubinu zajedničkog problema?

Život na zemlji postaje sve teži i teži. Razloga je mnogo, ali mesna industrija je jedan od ključeva haosa koji nas očekuje u budućnosti. Znam da jedenje mesa neće prestati, iako će se broj onih koji će tu vrstu ishrane napustiti sve više i više povećavati. Ali nije li pametnije vratiti se prirodnom farmerstvu i proizvodnji mesa, u kojoj će ljudi isto konzumirati manje, ali mnogo kvalitetnije (i ukusnije)? Nije li pametnije saditi nepregledne šume i obnoviti divlji život na zemlji, nego da imamo nepregledne ravnice ispunjene nebrojenim grlima domaće stoke, koja se uzgaja za nož?

Vegetarijanska trpeza je bogata, ukusna i zdrava!

Znate li šta znači gubitak šuma za svakog od nas pojedinačno? Za nas, koji kažemo da živimo za budućnost našeg potomstva? Za budućnost, koju usled ovakvog razvoja mesne industrije – naše potomstvo neće imati!

Kao neko ko je uživao u svakom zalogaju mesa, i koji je ostavio taj ukusni zalogaj (i pronašo nebrojene jednako ili čak i bolje ukusne zalogaje u kojima nema mesa) – apelujem na tebe, kao pojedinca, da razmisliš o tome da meso nije obaveza. Niti čak potreba. 

Neću pisati o značaju zdrave hrane bez mesa, o dovoljnosti iste za normalno funkcionisanje. Naprotiv, upravo ću istaći da meso jeste ukusno, i može biti i zdravo i potrebno. Ali, vrijeme je da ga napustimo. Možete pronaći sasvim dovoljno podataka i opravdanja da je život bez mesa nemoguć i nezdrav, ali, ako se udubite u materiju, vidjećete da to i nije sasvim tačno.

Ako sam to učinio ja, veliki ljubitelj mesne hrane, onda to svakako neće biti problem ni za tebe ako se na bilo koji način dvoumiš po ovom pitanju, i koji o tome možeš da razmišljaš na širi, dublji i drugačiji način.

Related Images:

Prethodni tekstDvije lijeve čarape
Sledeći tekstKlupa
Autor i vlasnik Sajta "SP magazin - Samo Pozitivno - Saša Petrović", živi i radi u Podgorici. Dugo godina vodio je marketing agenciju koja je radila za veliki broj poznatih i još veći broj nepoznatih ali ne manje važnih klijenata. U svom bogatom iskustvu otkrio je svoja vlastita "4P" marketinška slova kojima je u potpunosti posvećen: "Porodica, Planinarenje, Putovanja i Pisanje". Ipak, spisak ostalih interesovanja se ovdje ne završava, i on je sumiran u organizaciji i tekstovima koji se nalaze na ovom sajtu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesiite Vaš komentar
Unesite Vaše ime ovdje

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.