Klupa

0
4435
Klupa pogled sa dajbabske gore

Ima jedna klupa, sasvim obična: ona što ima tri reda dasaka za sjedenje i tri reda za naslon. Povezana metalnim šipkama i šarafima sa velikom glavom tako je sjela na zemlju. Bez obzira na nekoliko rezova malim noževima ili staklom kojima su urezani inicijali ili imena, i činjenici da daske pokazuju prve znake propadanja, ta se klupa sasvim dobro drži već godinama. Priznajem da mi je pomalo enigma kako je huligani do sada, tolike decenije nisu polomili. 

A nije da je baš zapostavljena, jer je na izvjestan način nezaobilazna tačka kad god se popnete na Dajbabsku goru, gdje se klupa zapravo nalazi. Tu se porodice odmaraju i uživaju u pogledu. Tu mladići i djevojke u trenucima samoće dijele ono najslađe što imaju u mladosti – svoje usne i strasne zagrljaje. Drugari popiju pivo koje uvijek jedan od njih nosi na svojim leđima u rancu bez gunđanja, na kraju radosno dijeleći taj omiljeni muški teret sa ekipom. Tu djeca prave svoje prve avanturističke korake, koračajući jasno vidljivom, ali tu i tamo grubim kamenjem i dračama ispresijecanom stazom zbog čega se osjećaju kao mali osvajači kakvog dalekog planinskog vrha. Tu se nalazi i jedan od najljepših pogleda na rijeke koje dijele naselja, ali i na okolne planine koje su posebno veličanstvene kada ih prekrije snijeg i nadviju se hladno nad gradom.

Te se klupe domogne i po neki starac, baš kao i ja danas, dok sjeverni vjetar bije Podgoricom bez milosti, nanoseći snijeg sa Brotnjika i Žijova u oštrim, sitnim pahuljama zbog kojih oči znaju da zasuze. Dolazim ovdje stalno, još od djetinjstva, kada je brdo bilo ćudljivo i negostoljubivo, a podno gore bila gusta borova i čempresova šuma koja je izgorela onomad u velikom požaru, pa se sad stidljivo tu i tamo probija koja mladica čempresa boreći se usred goleti sa udarima vjetra zimi i sa žegom ljeti. I sada, kada do blizu vrha (i neobičnog betonskog zdanja u vidu tornja, koji se u noćnim satima vidi kako dominira iz gotovo svih djelova grada) – ima uređen put, i staza prohodna i čista.

Volim ovo mjesto i kada ga peče podgoričko sunce i kada ga bije sjever, i kada probija trava i obilno zalivaju kiše. Ali, nikad kao danas se nisam radovao odmorištu na hladnoj klupi, umoran i prozebao sa stegnutim prstima oko planinarskih štapova. Tople rukavice i kapa su jedina zaštita koja me podsjeća na krhkost tijela i čini prijatnu razliku između udobnosti i trpljenja.

zimski uspon na dajbabeIgnorišem sitne iglice koje mi suze oči i ulazim u svoju rutinu, uživajući u tišini i samoći mjesta, pogleda nemirnog koji šara gradom. Odavde grad izgleda kao da ćuti, nečujan usled hukanja sjevera. Ako se i automobili pomjeraju ulicom kao igračke i tek po neki avion uzleti ili krene u krug pokušavajući da se domogne piste, dolje ka jezeru, čini se da grad ne diše. Odavde gledano vide se samo geometrijski oblici koji u manjoj ili većoj mjeri ruže i kvare sliku lijepe prirode koja se raskošno prostrla svuda naokolo počev od usjeka i kanjona rijeka, ravnica, brda pa sve do visokih planina.

Ali, tek kad se pogled zaustavi na kakvu zgradu, ulicu, drvo ili most, sve oživi svojom pričom, sjećanjem, bojom i zvukom.

Eno ih tamo, u školskom dvorištu, tri momka, sve jedan ljepši od drugoga trče sa drugim dječacima pomahnitalo i strastveno za loptom. Nepobjediva trojka čije noge i tijela stvaraju magiju. Zvijezde naselja kojima se drugi dječaci i mladići dive, a djevojke uzdišu za njima. Još čujem jednu koja govori drugoj kako joj srce tuče svaki put kada ugleda onog crnokosog među njima. Niko to ne zna, ali njih trojica su igrom slučaja njihova domovina u malom: onaj crni, najniži i najljepši među njima je Hrvat. Onaj drugi, mršavi i štrkljavi je Musliman, a treći sa uvijek tužnim i čežnjivim pogledom i ozbiljnim licem Crnogorac. Upravo on će, par godina kasnije otići u vojsku i negdje na frontu dobiti metak u grudi i umrijeti boreći tuđe bitke. 

Njegova sestra nikad neće skinuti crninu. Njegov drug, Hrvat će se propiti i prosuti svoj život, a Musliman otići daleko u Ameriku, stvarajući sebi pristojan i bogat život, ali uz svaku vijest koju porodica donese o njemu – usamljen i bez žene i poroda.

Protrljam oči da bolje vidim, i jedinom lijepom ulicom, glavnim bulevarom uvijek pod krošnjama Platana, čujem oca koji se javlja prolaznicima i njegovu kćer kako sitnim koracima poslušno trčakara za njim. Vidim ih stalno zajedno, dok ona raste, nasmijane, nerazdvojne i srećne: eno ih sjede u kakvoj bašti i piju sok; ili voze bicikla Nedeljom kad ulice opuste od gusta saobraćja; ili je on visoko ljulja na ljuljašci dok ona djetinje i radosno smijehom obasipa Njegošev park… Dašak ljeta otopli ovaj hladni dan od same pomisli na njihovu bliskost, onakvu kakvu u pričama samo mogu da imaju otac i kći. Eno se već uđevojčila, i postala prava ljepotica sa najljepšim očima u gradu. Vidim joj oca, ponosnog i srećnog, a opet, srca ustreptalog za sudbinu svoje kćeri: hoće li biti srećna? Hoće li naći čovjeka dostojnog njene srećne mladosti, ljepote tijela i iskrene duše? Hoće li biti voljena kao što je voljena sada?

Na ravnom krovu one stare zgrade na Zabjelu vidim grupu dječaka zanesene u igri djetinjstva. To je njihovo skrovito mjesto, visoko i opasno, ali posebno. Oni tu čitaju stripove, igraju Loru i Preferans, dijele sendviče i prave prve zajedničke piknike. Gledaju sa vrha djevojčice koje upiru pogled gore, tražeći svoje simpatije, ali bez mogućnosti da priđu tom njihovom tajnom mjestu, mjestu samo za dječake. “Za vas je to opasno!” odgovorili bi arogantno, dok bi u ustreptalim očima djevojčuraka izgledali kao grupa heroja okupljena oko Tom Sojera kujući zavjere i tajne avanture. Život će ih odveti na sve strane, ali sjaj koji im vidim u očima, rijetko će ponovo bljesnuti istim žarom.

A kada padne snijeg, evo baš tu, na padini gdje je sada toranj, utabaju stazu i onda euforično i sa cikom, cijeli dan dok sasvim ne ozebu i ne promrznu – ko na kesi, ko na poklopcu, a ko na dupetu – lete stazom do dna brda, a onda prte snijeg ponovo do vrha. I tako beskonačno, beskonačno u krug.

 

Grad je ruglo. Sa ove visine se vide nabacane kuće, siromašne i one “bogate” u nepravilnim, krivudavim ulicama, izuzetim od ukusa, praktičnosti i ljepote življenja. Zgrade liče na gomilu okupljenu na kakvoj žurci, koja urliče i bjesni, divlje trzajući glavama u transu, dok u pozadini neko uporno pušta Mocartovu sedmu simfoniju. Mostovi i tek po koja rijetka građevina, naruše ružnoću koja se niže nezadrživo ispod moćnih planina. Valjda je grad slika njegovih stanovnika, a čini se nijedan kao Podgorica. Grad u kome je pohrlila cijela država. Jedino mjesto koje nudi “ispunjenje sna, uspjeha”. Slilo se tu naroda sa svih strana i napravila se nekakva čudna mješavina ljudskog mesa i uspavanih umova, neki grabeći a neki jedva sastavljajući. Iz surovih krajeva došli su gladni bogastva i zatekli Podgoričane siromašne i pune duha. Duha…. Jedan moj prijatelj mi je rekao: Staropodgorički duh je duh koji se razvio iz stasrovaroške skučenosti Zajovice koje se sladi Mujovici jer joj je izgorio ručak, pa joj je bilo to za sramotu kad su gosti banuli i onda je čitava čaršija taj dan brujala Zajovici iza leđa. A sjutradan, neka je druga prilika bila na tapetu. U staroj Podgorici, uvijek je neko nekome banuo nenajavljen pa su “sprdnje” bile zagarantovane. Kada Podgoričanin hoće da kaže da se dobro proveo, on to izrazi riječima: “A kako smo ga digli nasprdnju!”

Ali, vidim odavde i učitelja kako posramljeno odlazi kući. Onaj koji je generacije izvodio na put, učeći ih kako da rješavaju životne zavrzlame upoređujući jednačine sa jednom ili više nepoznatih sa onim životnim okolnostima koje će golobrade dječake i nevine djevojčice snaći u životu. Sjedi kući, čita novine u tišini, sa jednim hljebom koji se suši na stolu a koji mu je već odnio polovinu penzije zajedno sa strahotom inflacije i rata u kojem “njegovi” dječaci ginu i ubijaju. Posramljen jer je shvatio da matematika koju je toliko volio, i pokušao da tu istu ljubav prenese njima, ne može da riješi besmisao u kome živi. 

Sjećam se, kako je došao u kafanu u prostoru njegovog ulaza, u kojoj je moj drug cijelo ljeto pokušavao da zaradi dinar više, a ja mu pomagao budući dokon – i sjedio dugo, dugo pored prozora gledajući daleko u nekom, samo njemu znanom horizontu. U bašti kafane, vojnici raskubanih i glibavih kragni zelenih košulja, sjedili su i glasno pričali doživljaje sa ratišta nalivajući se rakijom i “Nikšićkim”.

Jedan, za kojeg znam da se prezivao na S. neuredne i nepodšišane guste crne kose, sa bradom starom nekoliko dana (od početka dopusta) i gustim maljavim grudima, koje su bile ogoljene ispod otkopčane košulje na kojoj su bili mrlje od piva, posebno se hvalio svojim doživljajima. Ispričao je kako je u neko selo u Konavle upao u “ustašku kuću” sa svojim saborcima. Tamo je zatekao ustašu i njegovu ženu i dvoje đece. Uhvatili su ustašu i pitali đe su mu saborci? Ovaj je nešto govorio “tuc-muc” ali posle batina je “propjevao kao slavuj”. Nije ispričao šta je to ustaša propjevao, ali se živo sjećam onoga što je uslijedilo.

Dvojica njegovih drugova, kazivao je, su držali domaćina (valjda mi je lakše da tako nazovem nesretnog čovjeka i malo sperem svoju momačku savjest što nijednom riječju nijesam reagovao) i stavili mu cijev na čelo, dok je ovaj “hvalisavac” uhvatio njegovu ženu, ne obazirući se na vrisak i plač djece, i zavrnuo joj suknju dok je vukao za kosu da bi suzbio njen otpor. Reče kako je “zavukao ruku dolje” i onda ustavši od stola dodade “i da vidiš kako je ustašica bila spremna! Sve su to kurve, kad vam ja kažem!” Prolomi se smijeh kafanom. 

“Pa jesi li je!?” upita jedan glibavi ćelavi čovjek, rezervista, koji ratišta nije vidio, ali je bio među prvima da prepričava o “junačkim djelima” naših boraca.

“A ne jadan, ne pitaj. Miči. Taman kurvu da obrnem, kad uđe ona budala od komandira N. i poče da nam se dere i da nas ćera da idemo u kamione.”

“A šteta, ostade ti suv!” dobači neko treći, a smijeh se opet prolomi.

“Ja suv, ali zato je mojoj ženi svanulo!”

“Kako sad to, šta veliš?” upita četvrti.

“Kad smo krenuli, ja rekoh kumu: Kume, viđi nova, “Gorenje!” pokazujući mu veš mašinu u kupatilo. Te ti je mi tu pomeđu sebe, u kamion, i eno mi žena sad pjeva kako sam joj nabavio novu veš mašinu, srećna što ne mora više da se grbi nad kadom i otkuvava veš po vas bijeli dan!”

“E, bravo ti ga! Bar nešto da si zakučio! Bogami, svi smo donijeli ponešto. Evo ja televizor, takav sam prije samo gledao u onim njemačkim reklamama. ” neko prokomentarisa i povika “Mali, daj po još jedno pivo.”

Moj drug, vlasnik kafane uđe i dohvati nekoliko boca Nikšićkog, one staklene zdepaste od 0,25 i otvori ih pažljivo dok sam ga ja začuđeno gledao. Pljunu u svaku flašu posebno. Vrati pažljivo jedan po jedan čep nazad i reče mi: “Evo ti. Pazi da ne vide da su otvarane, no im ti kao otvori pred njima.” Tako sam i uradio dok mi je srce tuklo kao ludo od ove naše “prevare”. Brže bolje se vratih unutra u kafanu, a drug mi se nasmija i reče: “Večeras zovemo ekipu i idemo kod mene na selo u staru kuću, da napravimo roštilj. Ja častim.” Stari učitelj je i dalje sjedio sam u uglu unutrašnjeg dijela kafane, spuštene glave, sa obje ruke na stolu, i plakao.

Dugo sam posle živio u drugoj zemlji i kad sam se vratio, vidjeh onoga S. na televiziji, u odijelu, bio je ugledni političar i pričao je o nekakvom poslu koji će puno značiti za Podgoricu i o velikoj stranoj investiciji. Vidio sam ga još samo jednom, u hotelu u kojem sam radio, kada se sa dvije kurve koje su bile tu dežurne, povukao u sobu. Kako sam bio dobar sa jednom od njih koja je van svog “radnog vremena” bila lijepo vaspitana i normalna djevojka, studentkinja koja samoj sebi plaća fakultet i školovanje, sa ambicijom da jednog dana radi neki pošten posao i ima puno djece – kasnije mi je ispričala kako im ovaj “plaća dobre pare da one dvije vode ljubav pred njim, jer one su to shvatile, njemu ne može da se digne.”

Sve je hladnije. Vjetar šiba Dajbabskom gorom, a i klupa se čini hladnijom jer može biti da moje staro tijelo ne može da je zagrije. Koliko smo lijepih trenutaka ovdje proveli. Sjećam se jednom, kad su nam djeca bila mala, jeli smo tu mandarine i pažljivo skupili sjemenke. Onda smo ih dali djeci, i zajedno sa njima iskopali male rupice i tu pažljivo posijali sjemenke. Dječaci prekriše rupe i sjemenke siromašnim slojem zemlje, i zalismo ih vodom iz naših flaša za piće. Kako su samo bili važni. Posadili su svoje drveće, mandarine koje će za nekoliko godina ovdje dolaziti da beru. Naravno, nisu one nikad nikle, niti su se oni toga sjećali, ali smo usvojili taj dobar običaj, da gdje god da odemo u prirodu, posadimo ili rasadimo neko malo drvo, nadajući se da će opstati i zašumiti ogoljele krajeve. Nije mnogo, ali smo mi bili srećni. 

Drugom prilikom, sjedili smo na “našoj” klupi, gledajući grad pod sobom, i odjednom je stariji sin pitao: “Hoću li ja morati ovdje da živim cijeli život?” Imao je 7 godina. 

“Zašto pitaš?”

“Ne sviđa mi se ovaj grad. Sve je u njemu dosadno. Uvijek idemo na ista mjesta, nema ništa novo. Više volim kad idemo u planinu ili na more.” reče, uvijek nas iznenađujući, glasom koji je odavao odraslije dijete nego što je sam bio.

“Mi ovdje samo živimo, ali možemo da idemo odavde bilo gdje. I kako budete rasli, ići ćemo sve dalje i dalje!”

“Iza planina?” Upita zapanjeno.

“Da, iza planina, iza granica, preko okeana i mora. Mama i Tata bi voljeli da cijeli život putujemo. To je jedino vrijedno. Ovaj grad je samo polazna stanica, ali kada odrastete, izabraćete svoj put i dokle ćete stići, to će zavisti od vas.”

Više ništa nije pitao, niti se žalio da mu je grad dosadan. On je ozbiljan dječak, možda i previše za svoje godine, ali u svom svijetu on dobijene odgovore uskladišti u neke svoje ladice uma, i zna da su oni tu, na sigurnom mjestu.

Sad mi je došlo, mada ne znam zašto: u onoj žutoj staroj zgradi je živjela jedna novinarka koja je radila na radiju. Imala je tako ljep, melodičan glas, da smo je svi zamišljali kao jednu posebnu djevojku, mladu, divnog osmjeha koje krase bijeli biserni zubi. Jedan drug iz ekipe je rekao da žena sa takvim glasom mora imati i divne grudi. MI smo ga, naravno, zezali da je opsjednut ženskim grudima, ali zapravo, njegova priča je bila da se glas formira u grudima i onda samo uobliči u grlu i usnama. Par godina kasnije, saznao sam da je ova novinarka umrla sama u stanu, i niko to nije znao dok se nije pojavila na emitovanju njene emisije, nekoliko dana kasnije. Imala je rak grla ali, možda čak i srećom, umrla je od srčanog udara . Njena prva komšinica kaže da je pušila mnogo, bila neprestano nervozna i da je psovala kao kočijaš. Često se prepirala sa nekim preko telefona, i to bi se moglo čuti i u hodniku ako bi neki prolaznik u to vrijeme prolazio pored njenog stana. Ja sam tu priču čuo na fakultetu par godina kasnije, što mi je lično ispričala kćerka njene one prve komšinice, a koja je voditeljku često gledala u djetinjstvu. Kaže da je bila ružna, više muško nego žensko i da je, tri dana prije nego je umrla rekla njenoj majci, dok su ispijale kafu: “Žalim samo jedno, što me u životu nije želio nijedan muškarac i što zbog toga nikada nisam imala svoje dijete.”

Nisam ovo nikada ispričao svojim drugovima iz djetinjstva. Možda su i oni saznali, ali su ćutali. Za nas je naša voditeljka, ostala “plava boginja, sa najljepšim glasom i grudima na svijetu.”

U Zagoriču, tačno gdje šina savija prema Duklji i Nikšiću, blizu park-šume, živio je neki Zdravko, koji je napravio kuću na komunu opštinskom, na divlje. Došao je negdje iz Morače i tu pokušao da svoju sirotinju skući. Tri puta su mu rušili kuću, a on, nemajući gdje, popravljao je, grčio se i mučio. Jednom mi je krečio kuću na selu (i naplatio mi to debelo). U pauzi je prošetao vinogradom ispod kuće i gledao kako grozdove koji su tek počeli da zrijevaju.

“Je li ti ovo Rozaklija, života ti?” upita.

“Jeste, rekoh, što?”

“A Rozakliju volim najviše na svijet. I đeca mi. Da mi je da mi se đeca najedu Rozaklije jer se vazda pobiju kad kupimo ko će ugrabiti više.”

“Vala, rekoh, evo kad dozri, dođi i uberi koliko ti srce želi, ako hoće i cijeli rod.”

Ozario se kao da ga je sunce ogrijalo.

“Mogu li, stvarno?”

“Možeš, ka da je tvoja.” rekoh iskreno.

Toga ljeta, dok je putovao sa porodicom u selo u Moraču, neki umorni Srbijanac, vozač kamiona, zaigrao se na Dromiru, i uđe u krivinu prebrzo, na ono mjesto u kanjonu Morače, đe svi vozači misle da se put otvorio pa udare po gasu da stignu brže na svoje odredište pa stradaju na tom varljivom dijelu puta. Krivina ga izbači, zakrivi kamion i prevrnu ga, pravo na Zdravkov auto. Stradao je i on i cijela porodica. A kada je grad donio odluku da se svaka kuća nelegalna mora legalizovati, njegovu srušiše do temelja, ne mareći ni za šta, niti pitajući ni zašto ni kako, ni čija sreća ni nesreća. Grad je je živio dalje, svako svoje tražeći pod suncem.

A ja nikad više nijesam probao rozakliju u životu.

Sa druge strane grada, Vežešnik je već sav u oblaku. Sitni snijeg pada brže i gotovo horizontalno sa tlom, nošen vjetrom. Više mi nije hladno. Skupila su se sva proljeća, ljeta, jeseni i zime u ovom trenutku, na ovom mjestu. Ovdje bih mogao zaspati. 

Da. 

Da sam mogao da izaberem mjesto, onda bi to bilo ovo. Mala, neugledna drvena klupa, sa koje puca pogled na maleni, neugledni gradić pun životnih priča, od kojih je jedna bila moja. 

Moji planinari su sada u onom oblaku koji je legao na planine tako da se nijedna više ne vidi. Penju svojom stazom ne mareći za zimu u neke visine samo hrabrim planinarima poznate. Nasmijah se glasno, jer mi vjetar donese riječi naše predsjednice kluba, koja je jednom davno, u isto ovako hladnom i vjetrovitom danu koji ledi krv u žilama, u pozivu planinarima najavila uspon na Vežešnik riječima: 

“Sjutra će biti divan, prohladan dan.”

POSTAVI ODGOVOR

Unesiite Vaš komentar
Unesite Vaše ime ovdje

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.