“Guzovalja.
Kakvo blesavo ime. Na prošloj planinarskoj turi, vodič nam je objasnio da je ovaj bajkoviti katun nekada davno dobio ime po tadašnjim mještanima koji sve rade usporeno pa su stanovnici iz okolnih brda i katuna govorili za njih: “Kako valjaju gu…..”. E, baš svašta možeš da čuješ u ovom našem narodu. Svejedno, jedva čekam da krenem sjutra, biće pre..”
Uh, opet ne radi olovka. Nema normalnih olovaka sa kojima možeš da pišeš više od dva pasusa.
“Jelena!”
Mama! Srce će me očistiti kad ti ulaziš!
“Šta to radiš? Opet se spremaš za planinarenje?!”
Da, idemo ujutru…
“Pametnije bi ti bilo da nađeš kakvog čovjeka i da rađaš djecu nego što se lomataš po tom neviđbogu!”
Mama…
“Ništa mama! U utorak je slava, mogla bi makar da mi pomogneš sjutra da napravim ručak, da pospremim kuću…”
Mama, sjutra idem u planinu, znaš da sam obećala…
“Ma, radi šta hoćeš, ionako je uvijek bilo po tvome!”
***
Jutarnje sunce je milovalo Jelenino lice pokušavajući bezuspješno da ukloni nemir od prethodne noći. Planinari su koračali tiho, jedno za drugim, još uvijek pospani. Široka makadamski put vijuga do Guzovalje, a onda će strmom planinarskom stazom popeti Treskavac, današnji cilj!
“2008 metara iznad mora, iznad svih briga i sumornosti koje u gradu ne mogu da izbjegnem.” pomislila je Jelena, nesvjesno presabirajući u mislima po unutrašnjosti svog ranca, što je uvijek radila na početku ture.
“Presvlaka, sendvič, nož, zavoji, čokolada, kabanica, šibice, kompas, telefon, knjižica, sveska, olovka, voda… O, ne! Voda, zaboravila sam drugu bocu vode na stolu!”
Odjednom, iako rano, dan joj je postao previše topao. Sa samo pola litre vode, Jelena je znala da neće moći da izdrži uspon, i da mora da odustane. To je pravilo. Znala je to. A željela je da stigne na vrh, da ispuni obećanja koja je dala sebi. Znala je i to da ne može računati na solidarnost ostalih u grupi kada je ovako vreo dan pred njima, i kada do druge strane planine ima više od 20 kilometara. Svi će do izvora na Bukumirskom jezeru, biti prilično žedni i iscrpljeni.
“Jelena, je li sve u redu?”
Duška, najbola prijateljica, uvijek osjeti kada nešto nije u redu.
“Sve je OK. Idite vi stazom, ja ću vas stići. Moraću da pripunim vodu, zaboravila sam da napunim i drugu bocu, pa ću svratiti do katuna.”
“Uh, znaš da te neće čekati kad kasniš na samom početku.”
“Ako Vas ne stignem kada budete gore ne prevoju, nastavite dalje ka vrhu, a ja ću za Vama. Znaš da sam ja brza, samo idite.”
“Hoćeš li…”
“Ne, ne, idi sa grupom. Nema potrebe da i ti trčiš za njima!”
Duška je, nesigurno zagleda, ali ipak krenu za grupom koja je već, kao neka čudna zmija, počela da se uspinje strmom stazom. Jelena ih kratko isprati pogledom, a onda pohita ka Katunu znajući da će izgubiti najmanje petnaestak, možda i dvadeset minuta.
“Dovljno da mi prilično odmaknu. Nadam se da će negdje zastati da se dive planini i fotografišu, i da će na katunu imati flašu viška, inače…”
Brojala je korake. Uvijek je brojala kad bi bila nesigurna. 73, 74, 75… Primjetila je da ima širok i hitar korak. Bila je jedna od najbržih u klubu, ali voljela je da ide poslednja, ili među poslednjima.
Stigla je u katun, par minuta brže nego što je mislila. Par konja je čudno posmatrao dok je prilazila jedinoj čitavoj kolibi u katunu. Još prošle godine je sa prevoja vidjela jasno malu bašticu u blizini kolibe i tor u kome su počivale ovce. Sve ostale kolibe, bile su ruševine. Ni prošle, baš kao i ove godine, grupa nije smatrala za posebnim da svrati u katun. Opet su hitali ka vrhu, gladni visine.
“Ima li koga?” Jelena pokuca na zatvorena vrata. To je bilo čudno, obično su vrata na katunima makar do pola otvorena, budući da imaju dva dijela: gornji, koji se otvarao tako da je vazduh mogao slobodno ulaziti u kolibu, i donja – koja su uvijek bila zatvorena kako bi spriječila kakvu sitniju divljač ili štetočinu da se uvuče u kolibu.
Jelena se dohvati kvake, ali koliba je bila zaključana. Srce joj brže zakuca i ona brzo potisnu misao da neće naći vodu koja joj je hitno bila potrebna.
Laganim korakom ona pažljivo obiđe grabulje koje su prepriječile put i zaputi se iza kolibe, pa onda ka obližnjem Hrastu koji je pravio dobru hladovinu, u nadi da će vidjeti naznaku u kom pravcu bi mogao biti izvor. Znala je da u blizini katuna, najdalje na par stotina metara, mora postojati izvor.
“Stani!”
Jelena se ukopa u mjestu. Sa njene lijeve strane, prilazio je maleni dječak kog je zbunjeno posmatrala. On priđe sasvim blizu, bez riječi i sagnu se pred njenim nogama, dodirujući plavo cvijeće.
“Krajolist. Kraljevski cvijet…” reče tiho, prelazeći preko latica,kao da ih mazi.
“Zdravo, kako se zoveš?” Jelena, još uvijek iznenađena pokuša da se snađe.
“Da li ti se dopada Krajolist?” Dječak je upita, ne podižući pogled sa cvijeća.
Jelena se sagnu pored njega lagano, pokušavajući više da vidi njegovo lice, nego cvijeće.
“Da, dopada mi se.”
“Ja mislim, da ga ti nisi ni vidjela.” Podiže glavu i pogledaj je u oči. Jelenu obuze posebno osjećanje. Njegove plave oči bile su krupne, duboke i sjajne. Plava, nemarna kosa padala je preko cijelog, musavog i okruglog lica i rumenilom obojenih obraza. Ona osjeti kako muzika krenu iz njenog stomaka.
“Izvini. Nisam.” Ona se nasmješi i zagleda se u cvijeće. Modro plava boja latica, sa bijelim ili žutim ili svijetlo plavim središtem učini joj se veličanstvena. Nikada nije primjećivala cvijeće u planini, ili makar, ne ovako detaljno. Učini joj se, kako ovo zaista mora biti kraljevski cvijet.
“Predivan je.”
“Da li ti se dopada?”
“Da, sada mi se zaista dopada.”
“Šta misliš, hoće li joj se svidjeti?”
“Kome?”
“Mami…”
“Mami? Hoće, naravno da hoće!”
Tek tada ugleda u mališanovoj ruci brižno i veoma ukusno poređane cvjetove u prelijep buketić.
“To je za mamu?”
“Stefan uvijek bere cvijeće za mamu. Ona najviše voli krajolist. Baš ovakav, kakav si ti zamalo zgazila.”
Osjeti se postiđeno.
“Stefan, tako se zoveš? Imaš predivno ime, Stefane! Hoćeš li me odvesti do mame, je li tu negdje, u blizini?”
Dječak je ćutao. Čini se da su sve njegove misli bile usmjerene ka obazrivom branju krajolista. Jelena je htjela da ponovi pitanje, ali osjetila je da je to suvišno.
“Stefan je srećan. Sada Stefan može zaista da bude srećan.” dječak tiho reče, više kao za sebe.
“Vjerujem ti, taj buket je predivan, mama će ti se jako obradovati.”
Dječak je na trenutak pogleda, a onda ponovo vrati svoj pogled na cvijeće.
“Ti si tužna. Ti stalno jurcaš po planini, a prvi put sada vidiš kraljevski cvijet.”
“Molim?” Jelena je zastala, zbunjena ovim iznenadnim komentarom.
“Dođi, pokazaću ti gdje je izvor!” dječak, odjednom, put djetinje živosti, ustade i krenu par koraka dalje, ka šumi prepunoj smreke i jele.
“Hajde, blizu je, vidjećeš!”
I potrča nevješto.
“Stefane, čekaj!” Jelena krenu za njim, grabeći svoj ranac, skoro se sapletavši na svoje planinarske štapove.
Ni ne okrećući se da vidi šta radi, dječak joj dobaci:
“Baš si smotana hahaha!”
“Stefane, je li mama na izvoru, povedi me kod nje…”
Dječak je sada mirno hodao. Jelena ga tek tada detaljno osmotri. Bio je u pravu, nikada nije primjećivala detalje. Uvijek je težila najvećim ciljevima koje je postavila pred sobom: fakultet, dobar posao, najvisočiji vrhovi u planini, najduže pretrčane staze… Ali, sada nije bilo moguće da ne primjeti njegovu siromašnu ali čistu odjeću od vune, tanki džemper i dječačke gaće. I… čarape. Šarene, živopisne i duboke, ali potpuno različite čarape. Bez cipela, bez opanaka.
“Stefane, pa ti si bos! gdje su ti cipele! Prehladićeš se, još je rano da se trči bos po travi!”
“Ne brini, ja imam moje dvije lijeve čarape koje mi donose sreću!”
“Dvije lijeve čarape?” Da, naravno, to je moglo da objasni zašto su čarape bile potpuno različite.
“To vidim, ali ipak…”
“Pogledaj, eno ga izvor. Tamo možeš da napuniš vodu!” dječak joj radosno pokaza na izvor koji je izbijao iz stijene, prošarane korjenom starog bora. Mnoštvo bijelih leptirova se igralo oko vode u ljubavnom zanosu.
“Hej, baš ti hvala! Čekaj, kako znaš da mi je trebala voda!?”
Dječak je stajao u visokoj travi, dok mu je vjetar koji je lagano počeo svoju igru – mrsio i nosio kosu. Posmarala ga je zaneseno osjećajući kako njegove predivne oči prodiru duboko u njenu dušu.
“Pogledaj, pored izvora, ima jedan brežuljak i ogradica. Tamo ćeš naći Stefanovu majku.”
Jelena pogleda u pravcu koji mu je pokazivala majušna ručica.
“Ne vidim nikoga…”
Okrenula se ka dječaku, ali, na mjestu na kojem je samo tren ranije stajao, nije bilo nikoga.
“Stefane, gdje si?!” Jelena doviknu. Pretraživala je pogled okolinom, ali nije ga nigdje vidjela. Nije mogao tako brzo nestati i sakriti se, nije imao gdje.
“Stefane!” odbaci ranac na zemlju i nekoliko koraka besciljno krenu tamo i ovamo, tražeći i dalje pogledom. Uzalud. Jelena se zaputi ka brežuljku dozivajući tiho, i neprestano se obazirući.
“Ehej, ima li koga? Stefane? Gospođo?”
Zastala je u mjestu. Lijepo ograđen brežuljak, ručno obrađenom drvenom ogradom, skrivao je mali krst i kamenu ploču, koji je virio iz humke, obrasle kraljevskim cvijetom. Jelena tiho priđe. Na kamenu je bio svježe ubran, uredno složen buket poljskog cvijeća, sa tri predivna i krupna kraljevska cvijeta u sredini.
“Ivani.” pisalo je na kamenu.
Jelena je klečala kraj groba i tiho plakala. Cijeli njen život prolazio joj je pred očima. Znala je, osjećala je da je uglavnom bio prazan, besmislen. Dokazala je svima da može postići najviše i najbolje. Sve ono što se očekivalo do nje. Ali nikada nije vidjela ništa tako lijepo i jednostavno i tako tužno i radosno, kao što je to ovo mjesto i mali buket poljskog cvijeća u njemu.
Nesvjesna vremena, zvuk mobilnog telefona zazvučao je kao nešto daleko i strano.
“Jelena, pa gdje si?! Evo nas na prevoju, ali te ne vidimo nigdje na stazi!” Duška je zabrinuto i brzo pričala…
“Dule, nisam našla vodu. Idite vi dalje bez mene, ja ću se vratiti na put, i pokupite me večeras kombijem. Čekaću vas.”
“Je li sve u redu? Je li…”
“Sve je u redu. Tražila sam vodu, ali nisam mogla da je nađem, i ne mogu vas stići. Nema smisla da me čekate, idite vi. Vidimo se kad završite turu.”
Umila je svoje lice izvorskom vodom. Cijelo ovo mjesto postalo joj je posebno, skoro sveto.
“Guzovalja” pomisli sa smiješkom, shvatajući koliko ime ovdje nije značilo ništa. I značilo je sve.
Sjedila je nekoliko sati, koji su joj donijeli novi život u duši. Tiha, čekajući da se odnekud pojavi Stefanovo milo lice. Ali znala je da se to neće desiti. Znala je i da Stefan… Ili da nije…
***
Autobus je brujao kroz noć. Posmatrala je snijeg kako krupno pada radujući se u mislima skijanju koje je očekuje na Bjelasici. Većina putnika je spavala ali ona je bila previše uzbuđena da bi mogla zaspati. Uz šum vazdušnih kočnica, autobus se zaustavi negdje u nedođiji, i ubrzo uđe visok muškarac, malo duže crne kose prekrivene sniježnim pahuljama, podižući pred sobom dijete, dobro ušuškano u jakni i velikom, šarenom šalu. Probijali su se polako i konačno nađoše mjesto sasvim blizu Jelene, koja je neprimjetno posmatrala cijelu scenu. Muškarac smjesti dječaka i ode do vozača po kartu gegajući se u ritmu autobusa koji je već grabio dalje. Jelena se okrenu ka dječaku koji je razmotavao šal, i otresao snijeg sa sebe. Plava, duga kosa mu je igrala po licu.
Jelena osjeti, kako neka muzika krenu iz njenog stomaka.
“Je li ti hladno?” otac upita sina nježno mu skidajući jaknu.
“Nije, tata. Nimalo.”
“Hehe, a ja sam mislio da ćeš da se smrzneš dok dođe autobus. A baš pada snijeg…” otac je skidao višak odjeće.
“Daj cipele, stavićemo ih da se suše a ti se popni na sjedište.”
Jelena nije skidala pogled sa dječaka. A onda ih je ugledala: dvije šarene, lijeve čarape, potpuno različite, duboke i tople. Koje donose sreću.
“Stefane…” tiho, gubeći glas, Jelena pozva.
Čovjek se okrenu. Navikla da primjećuje sitnice, Jelena za trenutak spazi par najnježnijih i najmuževnijih očiju koje su je je ikada pogledale. Muzika je sada vrištala u njoj, i njen okupani pogled se sasvim izgubi u dubinu jasnih dječačkih očiju.
“Stefane, našla sam te.”
Related Images:
